Neke promjene ne događaju se preko noći. Ponekad dugo osjećamo da želimo nešto drugačije, ali tek u jednom trenutku skupimo hrabrost i odlučimo poslušati sebe.
Maja je jedna od onih žena koje pokazuju da nikada nije kasno krenuti ispočetka. Nakon 16 godina rada u beauty industriji odlučila je vratiti se na fakultet i potpuno promijeniti karijeru. Danas radi u računovodstvu, ustaje rano zbog treninga, odlazi na Hybrid natjecanja i stalno pronalazi nove načine da pomakne vlastite granice.
Ali njezina priča nije o tome kako uvijek biti motivirana, uspješna ili savršeno organizirana. Upravo suprotno. O danima kada joj se ništa ne da, o preispitivanju vlastitih odluka, učenju prihvaćanja vlastitog tijela i malim koracima koji s vremenom donose velike promjene.
S Majom sam razgovarala o hrabrosti, disciplini, novim počecima i onom unutarnjem glasu koji nas ponekad samo čeka da ga napokon poslušamo.
Majo, kada si odlučila poslušati svoj KOE?
Je li to bio unutarnji glas koji si dugo stišavala ili si jednostavno osjetila da je vrijeme za promjenu?
Rekla bih da je to bio unutarnji glas koji je uvijek bio prisutan, samo je čekao svoje vrijeme da se uskladim s njim. Cijelo vrijeme je bio tu, ali mi je trebalo neko vrijeme da ga zapravo čujem. A možda je samo čekao onaj pravi trenutak.
Poslušala sam ga u trenutku kad sam osjetila da stagniram i da želim nešto više, odnosno kad sam osjetila da je stvarno došao trenutak za promjenu.
Nakon godina rada u beauty industriji odlučila si potpuno promijeniti karijeru.
Što te potaknulo da ponovno sjedneš u studentske klupe i kreneš u nešto sasvim novo?
Bila je to doslovno, što kažu, inspirativna akcija. Jedan duži period osjećala sam da me to što radim više ne ispunjava jednako kao prvi dan. Beauty industrija je bila moj hobi koji se pretvorio u posao i zaista sam uživala u tome.
Jednostavno sam se jednu večer sjetila da sam s namjerom ostavila specijalistički dio fakulteta za „kasnije“. To „kasnije“ je bilo prije 5 godina, kada sam usred noći uzela mobitel i prijavila se za nastavak faksa. Jednostavno sam znala da to želim, da želim probati raditi u struci i da je to najbolji način da joj se vratim.
Također, velika je sloboda imati izbor. Znala sam da zanat u rukama imam i da mu se uvijek mogu vratiti, pa zašto onda ne bih probala nešto potpuno novo i drugačije?
Odmah po završetku faksa pronašla sam posao u struci u kojem se svakodnevno razvijam. Pomažem poduzetnicima, ali itekako učim i od njih samih već 3 godine.
Studirati uz posao sigurno nije bilo jednostavno.
Jesi li ikada preispitivala svoju odluku ili poželjela odustati?
Svatko tko radi i studira složit će se koliko je to izazovno. Naporan tempo i puno odricanja. Međutim, kad imam neki cilj, jednostavno idem redom. Opcija odustajanja za mene uopće nije dolazila u obzir.
Naravno da je bilo dana kad sam se pitala: „Šta je meni ovo trebalo?“ Jako puno takvih dana, hahah. Bilo je tu i suza, ali i jako puno rada na sebi.
Jer i kad studiramo nešto što obožavamo, radimo posao koji volimo ili se bavimo sportom koji volimo, sve to ima i onaj dio koji nas manje interesira. Naučiti kako to odraditi i ostati dosljedan kad si umoran i kad motivacija više nije glavna, e, to je ono što dovodi do napretka.
Kako su ljudi oko tebe reagirali na tvoju odluku?
Jesi li imala podršku ili si se susretala i s komentarima da je za takvu promjenu možda prekasno?
Sretna sam kakvim sam ljudima okružena. Imam divnu, podržavajuću obitelj, prijatelje i kolege.
Naravno, bilo je i onih koji su govorili: „Ma šta će ti to? Kako ti se sada da opet učiti? Ostavit ćeš nokte, pa ti si luuuda, sad kad je najveća potražnja! Šta ćeš sad s 32 godine ponovno studirati, šta ti nije malo kasno?“ Da bar mogu dočarati svoj pogled u tom trenutku, a i sada dok ovo pišem, hahah!
Njihovo me mišljenje nije uopće diralo. Dapače, samo mi je proradio onaj poriv da im dokažem suprotno. Naravno da nije kasno! Ne bi bilo kasno ni da imam 70 godina. Tko to uopće umjesto nas odlučuje što je prekasno?
„Svatko od nas ima svoj put, nema tu krivo ili pravo. Pravo je ono što u tom trenutku osjećamo da želimo.“
Nakon 16 godina rada noktiju, jednostavno sam se zasitila i htjela nešto drugo. Netko drugi je možda u isto vrijeme radio u računovodstvu i odlučio ostaviti sve da ide raditi nokte, i to je super!
Danas redovito ustaješ rano kako bi odradila trening prije posla.
Kako se uspiješ pokrenuti čak i onda kada ti se baš ništa ne da?
Iskreno, dosadilo mi je imati izgovore da budem najbolja verzija sebe. Ali za mene je to značilo imati ljude oko sebe koji će me potaknuti na promjenu. Sretna sam što su mi se u životu pojavile osobe koje su mi osvijestile izgovore i rekle: „Govoriš to već godinu dana i još nisi krenula, šta čekaš?“
Koliko god bila uporna s faksom i poslom, na ovom području sam uvijek odustajala. Prema drugima sam bila odgovorna, ali prema sebi, maaa, nema veze. Ako se dogovorim s kolegicom, trening se ne propušta, ali ako trebam sama, ma ok, ostat ću spavati. Zato sam u jednom trenu prelomila: vrijeme je da i taj dio dovedem u red.
U danima kada mi se baš ništa ne da (a pobijediti svoj um u polusnu u 5 ujutro je najteža stvar na svijetu, jer tada nađem sto razloga protiv treninga!), moje rješenje je da me netko trgne. Dovoljna mi je poruka kolegice „Di si?“ i hop, ja skačem, jer nju ne smijem zeznuti.
Spasile su me i automatizacije na mobitelu: namjestila sam glasovni alarm koji mi viče „Ne gasi to, nego ustaj!“, primam poruke od same sebe iz budućnosti, a i Nikolina je namjestila da mi se svako jutro automatski šalje poruka „Aaaajmooooo!“ hahah.
Još uvijek mi treba poguranac, ali više nije teško kao prvi dan. Sve to mi je prije bilo naporno, dok sama nisam odlučila: ako želim biti fit Maja, moram živjeti već sad kao fit Maja, s njezinim navikama.
Kako se kroz godine mijenjao tvoj odnos prema vlastitom tijelu?
Što ti je trening donio, osim fizičke promjene?
Oh, Maja i tijelo… nas dvoje još uvijek učimo kako se voljeti! Tu bih stvarno imala o čemu popričati s mlađom verzijom sebe.
Nisam oduvijek gledala na tijelo isto, a i dan-danas se trudim promatrati ga s puno više nježnosti. Upravo mi trening u tome najviše pomaže. Kroz njega vidim da sam zdrava, osvijestim što sve moje tijelo može i koliko se zapravo mijenja kada se zaista počnem brinuti o njemu.
Osim toga, trening je povukao i sve ostalo. Kako da odradim trening ako se prije toga prejedem ili ne naspavam? Tako sam zbog njega počela pametnije birati hranu i više paziti na san. Trening me zapravo tjera da radim bolje stvari za sebe i da pokušam prihvatiti svoje tijelo već sad, točno takvo kakvo je. A promjena? Ona će ionako doći sama od sebe ako ostanem dosljedna. Nije svaki dan savršen, ali se više ne grizem zbog „loših“ dana, samo se vratim boljim izborima.
Od žene koja nije voljela trčati došla si do sportskih natjecanja i polumaratona.
Što te potaknulo na taj korak i što si kroz njega naučila o sebi?
Neposredno prije faksa upisala sam školu trčanja i mislim da je ona kriva za sve! Prije toga sam bila Maja koja cestu nije mogla pretrčati (fun fact: išla sam na Homo si teć samo da dobijem dvojku iz tjelesnog!).
Skužila sam da se u trčanju uopće ne moraš natjecati s drugima, dovoljno je da se natječeš sa samim sobom. Doslovno svaki trening vidiš svoj napredak. Na utrkama su svi pobjednici, svatko u svom tempu. Nije bitno vrijeme, važno je da si došao i izdržao tih 5, 10 ili 21 kilometar.
„Nisam tamo došla pobijediti druge, došla sam pobijediti staru Maju kojoj se ništa nije dalo.“
I dalje se teško natjeram da krenem, ali kad krenem, ono „umiranje“ na stazi i mir u glavi nakon toga, to je sve. Na utrkama te uopće nije briga što drugi misle jer svatko ima svoj put. Netko grize za prvo mjesto, a netko se bori da vidi gdje su mu granice.
Zapravo, utrke mi služe i kao savršen trik. Kad znam da imam cilj, puno mi je teže preskočiti trening, pa zato stalno izmišljam nova natjecanja.
Što bi poručila ženi koja osjeća da želi promjenu, ali još uvijek nema hrabrosti napraviti prvi korak?
Zamislite kao da već živite tu promjenu i iz te misli donosite odluke. Pronađite ljude koji žele isto što i vi i koji će vas povući za sobom. Ne treba biti savršeno.
Mene je osobno osvijestilo pitanje: koliko minuta dnevno uopće provodite radeći stvari koje vode prema promjeni i životu koji želite? Pokušavajte što više minuta u danu živjeti taj novi život da bi se promjena dogodila, ali krenite s barem 5 minuta. I to je bolje nego ništa!
I za kraj, dovrši rečenicu: „Poslušala sam svoj KOE onda kada…“
Poslušala sam svoj KOE kada sam osjetila da stagniram, da želim više od života i kada sam jednostavno prelomila da je vrijeme za promjenu.
Follow your KOE. 🤎
KOE Voices su razgovori sa ženama koje su odlučile poslušati sebe. Imaš i ti svoj KOE trenutak? Javi nam se na info@koewear.com.